Kada razmišljamo o putovanjima, zavisno od toga kakvom vrstom pustolova sebe smatramo, biramo putovanja ili po poznatim stecistima turista, kao što su evropske prestonice ili tropske destinacije; ili krajeve o kojima ne znamo baš mnogo i za nas predstavljaju enigmu koju je zabavno, mada nekada i malo opasno, upoznati.
Ako pripadate mlađoj generaciji, teško da ste čuli za Bijafru. Vreme i mesto dešavanja radnje u ovom romanu manje-više podudara se sa postojanjem Republike Bijafre – od 1967. do 1970. godine. U tom periodu, afrički narod Igbo osnovao je posebnu državu na jugoistoku Nigerije i, u krvavom građanskom ratu koji je izgubljen, ostavio priče o ponosu, stradanjima i nadi.
Spisateljica Čimamanda Ngozi Adiči je pripadnica nigerijskog naroda Igbo rođena 1977, dakle nekoliko godina nakon završetka građanskog rata u kome su učestvovali njeni bliži i dalji rođaci, porodični prijatelji. Ona je na osnovu priča koje je od njih slušala u detinjstvu 2006. godine napisala ovo epsko svedočanstvo kroz perspektivu tri lika: prelepe, mlade profesorice Olane koja dolazi iz bogate i obrazovane porodice; mladića Ugvua koji je sluga u kući njenog partnera, univerzitetskog erudite i revolucionara Odenigboa; i Ričarda, Engleza zaljubljenog u Igbo narod i u Olaninu sestru bliznakinju Kainene.
Za ovaj roman Adičijeva je 2007. godine nagrađena prestižnom nagradom Orindž, a nosilac je i drugih brojnih nagrada za svoja književna dostignuća. Između ostalog, ona je 2022. godine dobila svoj 16. počasni doktorat. Kod nas je ovaj roman objavljen pod nazivom Pola žutog sunca 2007. u izdanju izdavačke kuće Laguna, ali je nažalost rasprodat. Ja sam ga čitala na engleskom jeziku i ostavio je na mene veoma snažan utisak. Smatram odlikom velikog pisca veštinu da čitaoca prenese u događanja u knjizi i poistoveti se sa nekim od likova. Upravo to je ono što sam prepoznala u Adičijevoj. Univerzalnost osećanja likova, najdubljih strahova, poriva i nada nešto je što prevazilazi granice kontinenata, nacionalnosti, pa čak i vremenskih okvira. Rešite li da se zaputite u Bijafru, kuvaćete zajedno sa Ugvuom, prisustvovati večernjim sedeljkama u Odenigbovom društvu, boriti se sa Olanom za ljubav i slobodu. Proživljavaćete njihove nedaće i njihove priče će vam se urezati u sećanje. To je upravo ono što je Adičijeva i imala na umu – da oda poštu svojim dedovima koje nije ni stigla da upozna i ispuni obećanje svojim bakama koje su preživele građanski rat da se ta polovina žutog sunca koja je sijala na zastavi Bijafre neće zaboraviti.
“There are two answers to the things they will teach you about our land: the real answer and the answer you give in school to pass. You must read books and learn both answers. I will give you books, excellent books.” Master stopped to sip his tea. “They will teach you that a white man called Mungo Park discovered River Niger. That is rubbish. Our people fished in the Niger long before Mungo Park’s grandfather was born. But in your exam, write that it was Mungo Park.”
“My name is not Sah. Call me Odenigbo.”
“Yes, sah.”
“Odenigbo will always be my name. Sir is arbitrary. You could be the sir tomorrow.”
“This was love: a string of conicidences that gathered significance and became miracles.”
“You must never behave as if your life belongs to a man. Do you hear me?” Aunty Ifeka said. “Your life belongs to you and you alone, soso gi.”
#literaturereview #chimamandangoziadichie #halfofayellowsun#čimamandangoziadiči #polažutogsunca #lagunaknjige #africanliterature #biafra #booklover #savremeniklasik #historicalfiction #saknjigomnaputokosveta #orangeprizewinner #diversifyyourreading #bookphotography #bookquotes #contemporaryliterature #delfikutak #savremenaknjiževnost #whattoread #bookrecommendation #preporukazačitanje
English Club from Teacher Suzie 
You must be logged in to post a comment.